Oni koji nas uče ljubavi – Centar za rehabilitaciju Rijeka

Od prve godine na Teologiji (2009.), potaknuta starijim kolegama, krenula sam volontirati u Centru za rehabilitaciju Rijeka. To je ustanova koja skrbi za odrasle osobe s invaliditetom od 1985. godine i svojom djelatnošću pruža smještaj, boravak, psihosocijalnu rehabilitaciju, brigu o zdravlju te organizirano provođenje slobodnog vremena. U Centru živi oko 60 osoba dok ostali koriste poludnevni boravak. To su osobe s invaliditetom i intelektualnim teškoćama, među kojima najstarija štićenica ima 70 godina.

U početku sam bila vrlo zbunjena jer sam ušla u svijet o kojemu ranije nisam ništa znala. Zajedno s još nekoliko kolega i mentoricom Klarom Labinac upuštala sam se u prijateljstvo s osobama od kojih su me dijelile predrasude i žaljenje. No dirnuta pitanjima koja su mi postavljali, povjerenjem koje su mi iskazali, a najviše otvorenošću njihova srca, sve do danas, redovito ih posjećujem. Njihovo slobodno popodne jednom tjedno upotpunjujemo molitvom i pjesmom i svaki put me, bez iznimke, odvedu u središte onoga što jesam – na mjesto gdje, prihvaćajući sebe, postajem sposobna prihvatiti druge takvima kakvi jesu.

Mentalno hendikepirani ljudi, toliko fizički i intelektualno ograničeni, često su nadareniji od nas „normalnih ljudi“ kada je riječ o odnosima i pitanjima srca, jer oni žive bliže stvarnim vrijednostima. Od prvog posjeta bila sam toliko dirnuta spoznajom da oni ne traže neka apstraktna shvaćanja već žele i traže prisutnost, oni su na poseban način prilagođeniji susretu s Bogom. Katkad imam dojam da su netom sišli s neba i žele nam pokazati Božju prisutnost, žele nas naučiti ljubavi. Svaki put nakon uvodne molitve i pjesme pročitamo im evanđelje od prethodne nedjelje, a onda nam oni, među kojima mnogi ne znaju ni čitati ni pisati, pokažu iskustvo Boga koje imaju. U svom siromaštvu traže prisutnost jer se često osjećaju zaboravljenima od svojih najbližih, a ta potraga za susretom čini ih otvorenijima evanđelju. Evanđelje je prije svega iskustvo jedne prisutnosti, vjera u Isusovu prisutnost i prisutnost Duha Svetoga. Potreba da vole i da budu voljeni meni je postala mjesto gdje sam otkrila Božju prisutnost jer je Bog svojom ljubavlju odgovorio na njihovu potrebu.

Posebno iskustvo bilo mi je zajedno s njima sudjelovati na euharistiji. Pokazali su mi koliko su sposobni za religiozno iskustvo, što je za mene bilo vrlo neobično. Ušavši u crkvu pokazivali su prstom prema svetohraništu, a zatim prema nebu, bez ijedne riječi dajući mi do znanja da tamo Bog „spava“. Nestrpljivo bi dočekali početak euharistije koja za njih nije bila nikakav problem nego, jednostavno, susret s Isusom. To su pokazali i na samome kraju primajući svetu pričest; jedna štićenica objašnjavala je svome slijepom prijatelju: „Otvori usta, uzmi! To je Isus!“

Na našim susretima najvažniji je način na koji ih slušamo i pokušavamo razumjeti, naš odnos prema njima pun poštovanja i ljubavi. Susrete redovito zaključimo duhovnim mislima jednog od štićenika koji nas, praveći se da čita, redovito iznenadi porukom o molitvi, ponašanju, ljubavi i Bogu koji je „Ljubav“.

Rad s takvim osobama i uvid u njihove teškoće otkrili su mi moja ograničenja, moju ranjivost, moje sljepilo i blokade. Često sam šokirana koliko me brzo otkriju jer pred tim je osobama nemoguće bilo što sakriti. Zahvaljujući njima dobivam duboko iskustvo, kako ljudsko tako i duhovno, te shvaćam da je evanđelje uistinu Radosna vijest za siromahe. Siromasi su oni koji su u potrebi, oni koji to prepoznaju i koji vape za pomoći. No u Centru sam shvatila koliko zapravo siromašni, odnosno slabi trebaju jake, a tek koliko jaki trebaju slabe. Oni su u cijelosti usvojili istinu koju je izrekao sveti Pavao: „Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije da uništi ono što jest.“ (1 Kor 1, 27-28).

Ana Puškarić