Misijsko iskustvo u Bugarskoj

U mojoj  mladoj zajednici Marijansko-vinkovskoj mladeži, pod vodstvom s. Veronike Popić, uz još dvije članice dobila sam priliku sudjelovanja u misijama. Dio mjeseca srpnja i kolovoz 2013. g. provele smo u sjevernom dijelu Bugarske, u selu Oreš, kao volonterke kod sestara milosrdnica koje ondje djeluju već nekoliko godina.

U matičnoj kući sestara milosrdnica u Zagrebu susrele smo se sa s. Barbarom i s. Boženom te zajedno krenule prema našem odredištu. Nakon 22 sata putovanja sestre nam u Orešu otvaraju vrata svoga doma i omogućuju da se osjećamo kao kod svoje kuće. Prvi tjedan znatiželjno smo promatrale mjesto i ljude, upoznavale se s njihovim mentalitetom i običajima. Naše misijsko iskustvo započelo je susretom s djecom koja su sudjelovala u maloj katehetskoj školi za osnovnoškolce, pod nazivom „Grest“, koju vodi župnik o. Enzo, zajedno s njihovim animatorima i katehistima. Djeca su nas obradovala svojim radosnim pozdravima i bila su vrlo otvorena prema nama. Željna ljubavi i pažnje, prilazila su nam na sve načine. Većina djece živi u teškim životnim uvjetima, suočena s razorenim obiteljima i neimaštinom, prepuštena vlastitom odgoju, često kažnjavana za najmanju pogrešku. Sljedeća situacija s kojom smo se susrele mnoštvo je praznovjerja, ljudi su skloni okultizmu i magiji. Tijekom sprovoda ili vjenčanja, bez obzira na to što su katolici, često se koriste poganski rituali. Prvi dojmovi doveli su nas do zaključka da je zaista mnogo posla i da se ljudima treba posve posvetiti predano iz ljubavi, što sestre i čine, svojom dostupnošću u bilo koje doba dana ili noći.

Nakon jednotjedne katehetske škole svaki idući dan donosio nam je nešto novo. U župi Uznesenja Blažene Djevice Marije pomagale smo sestrama u njihovim svakodnevnim obvezama: čišćenju crkve, obnavljanju karitasa, slaganju knjižnice, sudjelovanju u pjevačkom zboru. Zatim je slijedio trodnevni duhovni susret sa siromašnom djecom, koja nisu imala prilike negdje otići za ljetne praznike i susret s udrugom udovica sv. Lujze. Ljudi su nas zaista primili otvorena srca, stekle smo mnoga lijepa poznanstva i prijateljstva. Svaki naš dan bio je ispunjen i vrijedan, gledajući Isusa u potrebitima slamale smo naše predrasude, širile vidike, obogaćivale svoje živote i utjecale na tuđe.

Krajem mjeseca srpnja pozvane smo na proslavu blagdana sv. Ane u susjednu župu sv. Ane u mjesto Malčika. Nakon misnog slavlja održan je koncert na kojemu smo nastupale zajedno sa zborom iz Oreša. Otpjevali smo 2 pjesme na bugarskom i jednu na hrvatskom jeziku. Uz malo poticaja i truda svi su na hrvatskome pjevušili „Mi želimo uzdić’ Isusa“.

Idućih dana posjetile smo grad Russe koji je sjedište nadbiskupije. Predstavile smo se biskupu Petku Hristovu koji nas je srdačno primio. Jedan dan sestre su nas također odvele na predivan jednodnevni izlet u Bukurešt, glavni grad Rumunjske.

Na pola puta do kraja našeg misijskog iskustva, podijeljene u dvije skupine, krećemo sa sestrama u seoski obilazak starih, bolesnih i nemoćnih da ih sestre pričeste uoči blagdana Velike Gospe. Na popisu je bilo 90 bolesnika. Susreti s tim ljudima za mene su bili najdojmljiviji. Topao pogled iz kojeg izvire zahvalnost, osmijeh i suze ganuća tih ljudi neprocjenjive su vrijednosti. U njihovim domovima susrele smo se s različitim situacijama – velikom samoćom, neimaštinom, nehigijenskim uvjetima i raznim bolestima. No u središtu nije bilo ništa od toga već Isus kojemu su godinama svake nedjelje dolazili u crkvu, a sada ga čekaju da On dođe k njima, da ih u pričesti, ohrabri i utješi.

S našega misijskog iskustva u Rijeku nosim u svome srcu mnogo toga što me je obogatilo. Iako sam u Oreš došla potpuno se staviti na raspolaganje potrebitima, toliko sam toga zauzvrat primila od tih ljudi. Obogatili smo se međusobnim različitostima. Iako smo pozvani biti misionarima u mjestu u kojemu živimo, djelima svjedočiti našu vjeru, zahvalna sam Bogu na ovom predivnom iskustvu, a plodove osjećam svakim novim danom.

Petra Štokić